Decembar 2009. Stadion „Partizan“ – kancelarija rukometnog kluba. Saša Blagojević, direktor kluba, gledajući utakmicu Bar – Berane pokazujući prstom na ekranu izgovara rečenicu koja će jednom mladom momku promeniti ceo život: „Hoću njega da dovedemo“.

Ova priča ne bi bila toliko interesantna i neuobičajena da je disk poslao igrač koji se dovodi. Naime, tadašnji srednji bek iz Bara, koji je želeo da dodje na probu, poslao je na adresu kluba utakmicu Bar – Berane. Na njegovu žalost, na tom disku je primećen kvalitet nekog drugog igrača. Srećna okolnost je još bila što naš klub ima „jaku“ beransku vezu, dovoljno je reći Predrag Jušković, pa se popularni Marsa našao u Partizanu.

Tako počinje priča Mijajla Marsenića u našem klubu. Sa crno-belima je doživeo mnogo lepih trenutaka, ali je njegov početak obeležio veliki porodični gubitak. U tim teškim danima, kako je sam pričao, su mu mnogo pomogli pored Saleta i Pedje, stariji igrači  Urke, Bane, Maksa, Paja, Veljko, Miša, Bogdan, Ilke… A onda, kao na traci su se ređale utakmice Lige šampiona, osvajanja trofeja, prvi nastupi u reprezentaciji Srbije. Vrlo brzo je Marsa postao jedan od najinteresnatinijih mladih igrača u Evropi. Iskrenost i poštovanje dogovora ga odvodi u „Metalurg“, ali se ipak ispostavilo da to nije prava sredina za njegov napredak.

Tako se ponovo našao na početku, u skoro bezizlaznoj situaciji, sa visokim obeštećenjem i teretom međunarodnog sertifikata, sa velikim izgledima da do kraja sezone ne nađe klub. Mnogi su se interesovali, pitali gde će otići, a on je svima odgovarao: „Ja ću u moj Partizan“! A gde se on može osećati bolje nego kod svoje kuće i „čuvenog“ cimera „malog Duleta“? Tada Marsa pokazuje svima koliko zaista voli klub. Iako zna da mu klub u ovom momentu ne može skoro ništa ponuditi, On inicira da visoko obeštećenje i deo „sertifikata“ plati sam kako bi ponovo postao naš član!!! U takvoj situaciji je mogao odabrati bilo koji klub, a on je ipak izabrao crno-beli dres.

Svaka čast Marso! Dobro došao kući!