Vladislav Rosić,dobro poznato ime ljubiteljima rukometne igre,koje i posle završetka igračke karijere i dalje izaziva veliko poštovanje skoro istim intenzitetom kao nekada u najvećim sportskim halama. RK PARTIZAN je njegov matični klub,ujedno i prvi profesionalni,za koji je igrao oko 17 god.,a od toga čak 10 god. bio lider svoje ekipe.Njegovu karijeru krase brojne titule,nosilac je mnogih priznanja,učesnik raznih turnira…Bio je predstavnik svih selekcija reprezentacije tada SRJ,a onda iste drzave sa izmenjenim imenom SCG. 1996. god. proglašen je za najboljeg igrača ujedinjene SCG, a imao je to zadovoljstvo da bude deo veoma uspešne generacije RK PARTIZAN,koja je uspela da izbori plasman u 1 / 4  finala KUP-a EHF, kao i da dodju do polu finala KUP-a Kupova. Nakon nekog vremena,vraća se u klub koji mu je u srcu,samo sa drugim ciljem…

Koji je razlog, zbog kojeg Vas neko vreme nije bilo u RK PARTIZAN,Vašem matičnom klubu?

– Mislim da je glavni problem bio taj što sa članovima bivše uprave nisam pronašao zajednički jezik. Iz meni nepoznatih razloga,legede RK PARTIZAN više nisu imale svoje mesto u matičnom klubu.Smatram da moje ime i prezime nosi sa sobom dozu odgovornosti,u pitanju su brojne titule,mnoge utakmice i golovi,iz toga se može zaključiti da je Partizan uvek bio moj klub,čak i kada u njemu nije bilo mesta za mene.

Pripadate generaciji koja je iz druge lige uspela da plasira RK PARTIZAN u Super ligu i tada « pokupi« brojne nagrade i priznanja.

– Upravo tako,mnogo je kvalitetnih igrača posedovala ta generacija,a medju njima sam i ja bio zaslužan za taj učinak,čime smo vratili RK PARTIZAN u Super ligu i to nakon 17 god. Nekolicina nas je ostala tu i nakon igračke karijere,ali nažalost veoma kratko.
 
Nekada ste bili kapiten svoje ekipe,a sada ste tu u ulozi trenera.Koja su Vaša očekivanja od projekta MINI rukomet i same činjenice da svoje igračko iskustvo treba da prenesete najmladjima?

– Nažalost,prva prlika da zaigram rukomet desila se tek u V, VI razredu osnovne škole,što je,sada gledano, relativno kasno.Smatram da su ove,mladje generacije u prednosti,jer imaju mogućnost da igraju rukomet već od I razreda osnovne škole,pa da kroz par godina razviju svoj stil igre i ono što bi daljem razvoju  moglo da ih karakteriše.Mnogo ranije će spoznati  osnovne elemente rukometne igre, što je nama nažalost bilo uskraćeno.Zadovoljstvo mi je što ću imati priliku da saradjujem baš sa najmladjima. Iz svog igračkog iskustva imam šta da im objasnim i na samom startu im skrenem pažnju na ono za šta su neke bivše generacije bile uskraćene.U svakom slučaju,svi se nadamo pozitivnom ishodu projekta,a prednost je da će steći jednu dobru osnovu za bavljenje bilo kojim sportom, ukoliko  se ne pronadju u sportu poput rukometa.

Ivana Šoškić